Otkrivanje požara
Kako sateliti otkrivaju požare: VIIRS, MODIS i GOES objašnjeni
Kako sateliti iz orbite pronalaze toplinska žarišta, u čemu su najbolji VIIRS, MODIS i GOES te kako tumačiti satelitske detekcije požara na karti.
Većina točaka na karti požara nisu dojave s terena — to su toplinske anomalije koje su zabilježili senzori u orbiti. Kad znate kako ti senzori rade, puno lakše procijenite što detekcija u vašoj blizini zapravo znači.
Što je satelitska detekcija požara
Instrumenti za otkrivanje požara mjere infracrvenu energiju. Kad je neki piksel znatno topliji od okoline, algoritam ga označi kao žarište. Točka na karti označava središte tog piksela, a ne točan položaj plamena.
Glavni sateliti za otkrivanje požara
VIIRS
VIIRS se nalazi na polarnim satelitima Suomi NPP, NOAA-20 i NOAA-21. Njegovi pikseli od 375 m dovoljno su fini za otkrivanje manjih požara, a svaki satelit preleti većinu mjesta otprilike dvaput dnevno.
MODIS
MODIS na NASA-inim satelitima Terra i Aqua ima grublji proizvod za požare, od 1 km, ali njegova arhiva seže do 2000. godine, pa je vrlo koristan za usporedbu sezona.
GOES i Meteosat
Geostacionarni sateliti GOES neprekidno promatraju Ameriku i osvježavaju se svakih nekoliko minuta. Pikseli su im veći, pa žrtvuju detalje za brzinu i često prvi pokažu požar koji se brzo širi. Nad Europom i Afrikom sličnu ulogu imaju sateliti Meteosat.
Ograničenja koja treba imati na umu
- Gusti oblaci i dim mogu sakriti požare.
- Industrijski izvori topline, plinske baklje i vulkani mogu izazvati detekcije.
- Između dva preleta polarnih satelita ostaju praznine od nekoliko sati.
- Svaka detekcija ima razinu pouzdanosti — prema točkama niske pouzdanosti budite oprezniji.